O strahu

Pokraj doma na Mosoru, 1972. godina

      Strah je prispodoba s nebrojeno mnogo lica. Strah od visine, strah od dubine, strah od nepoznatog, strah od neizbježnog, strah od nadolazećeg, strah od... Strah je loš jer otklanja svaku pozitivnu misao istovremeno inhibirajući racionalno biće u nama. Pred strahom razum uzmiče, a odluke prepušta refleksima na nivou leđne moždine. Sa strahom tonemo duboku u vlastitu evolucijsku porošlost. Ali... strah je i dobar. Tjera nas da prispitujemo svoje odluke, da razmišljamo unaprijed, drži nas na oprezu. Strah je važan za održanje vrste. I ne samo naše.
      Moj prvi susret s planinom bijaše ujedno i prvi susret sa strahom. Bilo je to davno, jako davno, u neka moja pradavna vremena. Planina bijaše Mosor, a put... onaj  između Žrnovnice i Lugarnice. Radost i sreću priprostog ljudskog bića kakav sam tada bio, teško da se  riječju i slogom dadu iskazati. Sjećanja prizivaju slike ljupka šteneta dok veselo istražuje svaki cvijet i travku na davno zagubljenim livadama mog djetinjstva. I sve bijaše dobro do trenutka kada se planina počela uzdizati i propinjati poput vala tjeranog jugom, za kakva tmurna i oblačna dana. Nestalo je sreće, a predamnom se ukazaše ponori strašniji od svih poslije viđenih. Uplakana lica i drhtava tijela uzmicao sam pred ambisom i zavlačio se duboko u skrovitost obližnje pukotine onako kako to rade kukci dok uzmiču pred stotinu ili tisuću puta većom prijetnjom bojeći se za vlastiti život. Valjalo je tada prikupiti hrabrost i krenuti dalje. Nikada poslje ne osjetih takvu navalu straha kao tog jesenjeg dana 1967. godine negdje podno grebena mosorske Pukline odakle se umornu hodaču još pola sata valjalo uspinjati do planinarske kuće. A prilika je svakako bilo jer sam djetinjstvo, mladost i dobar dio zrele životne dobi proveo visoko, negdje između zemlje i neba, u stijenama i planinama razasutim svuda po svijetu od južnih i toplih padina Kozjaka, Mosora i Biokova, sivo crvrenkastih vertikala sjeverne stijene Anića kuka, zaleđenih i studenoj buri izloženih sjevernih stjena hercegovačkih planina, razdrobljene i oblicima bogate sjeverne stijene Triglava, sjevernih stijena moćnog Grandes Jorassesa, gracilnog Matterhorna i silovitog Eigera, ledenih slapova nestvarne Mt. Kenye, tajnovitih i mističnih vrhova Tien Shana i Fanskih Gora, neizrecivo lijepih, ledom i snijegom optočenih vrhova peruanskih Anda, pa sve do blještavih južnih himalajskih stijena čija je veličina i prostranstvo teško shvatljiva priprostu ljudsku umu.
      Godinama poslije polako sam stvarao privid da poznajem sve dimenzije straha i da se mogu nositi sa svakim od njih kao onog mirnog, toplim bojama obojanog  jesenjeg dana u samo praskozorje svog postojanja. Međutim, u vremenu sadašnjem, kada čovjek moga vijeka polako počinje podvlačiti prve crte, a zagledanja preko ramena u vlastitu prošlost bivaju sve češća, kao zla kob sustigla me spoznaja da i od najgoreg gore postoji! Strah je to koji nagriza i izjeda svog domaćina, stalno. Strah za drugog, ne za sebe.

Na Mosoru,  jesen, 1967. godina

Foto: Brako Dodig

"Splitski" u nekoliko slika

Prva dužina

      "Danas su dobri uvjeti u stijeni" - razmišljam dok s moje desne strane polako promiču ledene vertikale sjeverne stijene Troglava. Plavo - bijeli dan primicao se svojoj polovini. U zraku je još ponešto bure, tek toliko da planina zadrži svežinu i oštrinu. Troje nas je: Tiho, Buco i ja. Na putu prema vrhu Troglava, u podnožju "Sajkovačkog ždrila", strmina i led prisiljavaju nas da skije zamjenimo derezama. Za kratka predaha pogled mi često zastaje na sjenovitoj i idealno zaleđenoj stijeni, po rubovima ukrašenoj raskošnim snježnim strehama. Lagana penjačka nervoza širi se tijelom i polako dopire do najudaljenijih mišičnih stanica. U glavi etički dvojbene misli. Spreman sam izreći i preko usana prevaliti neizrecivo sebičan prijedlog:
     - A jel' bi se vi naljutili ako bi se ja zaletija ispenjat "Splitski"? Neću ja dugo. Ka' ispenjen smjer čeka' ću vas gori, na vriju stine.
     Ne čekajući odgovor iznosim još nekoliko argumenata uzaludno pokušavajući prikriti neizmjerni egoizam moje penjačke namjere:
      - Nismo ni špag ponili, a i vrimena je malo. Evo će skoro jedna ura.
Ne ljute se. Oboje me dovoljno dobro poznaju. Morat ću se odužiti prvom prilikom, obojici. Dvadesetak minuta kasnije svatko je bio na svojoj strani prostranog i impozantnog troglavskog amfiteatra, njih dvoje pri vrhu "ždrila", a ja pod sjevernom stijenom na samom ulazu u smjer. Slijedećih dvadesetak minuta ne mogu drugačije opisati osim kao čisti penjački  užitak. Dobri snježni uvjeti na blažim dionicama i solidno zaleđeni strmi djelovi smjera pretvorili su ovaj uspon u čistu penjačku ekstazu. Uživam u svakom pokretu, u sigurnosti koju mi pružaju dobri ledeni uvjeti i godinama strpljivo prikupljano penjačko iskustvo. Početnu nervozu zamjenio je mir i jednostavnost življenja svedena na savladavanje onog jednog, jedinog metra ispred sebe, pa još jednog, pa još jednog... I sve tako, na putu koji priprosto ljudsko biće ispunja istinskom srećom, kao igra u pijesku, nekad, dok smo bili djeca.
      Na vrhu stijene ozirem se oko sebe. U daljini prema jugu nazire se mali komadić mora. Prema sjeveru, na sedlu istočno od malog Troglava, vide se dvije male tamne točkice. Još neko vrijeme čekam. Po svemu sudeći Tiho i Buco ovaj su se put zadovoljili usponom do sedla. Vrijeme je da im pođem ususret.

Prema stijeni

Na ulazu u smjer

Prvi skok

Druga dužina

"Splitski"

Serdina smjera

Tiho i Buco na sedlu

Tiho na sedlu

Buco

Na vrhu stijene

Ime smjera: "Splitski"
Dužina: 250 metara
Teškoća: 80°- 50°, III
Penjao: Edo Retelj, 24. 12. 2005. godine
Fotografije: Domagoj Laušić i Edo Retelj

Les Courtes - sjeveroistočni kuluar

                                             Skijanje
 

Les Courtes, SI kuluar

      Možda na to skijanje ne bih ni krenuo da nije bilo u Chamonix-u. Ovako, želja da se koljevka i centar svjetskog alpinizma po prvi put posjeti zimi,  zanimljiva družina i mogućnost kakvog zimskog uspona u nekoj od mnogobrojnih stijena u masivu bili su dovoljno jaki razlozi da se zaputim na prilično dug i zamoran put. Od Splita do Zagreba šest i po sati gužvanja u mini busu vrlo upitne kvalitete i neupitno niske razine ćistoće, a put je tek počeo. U Zagrebu uz nas šesnaest iz splitskog GSS-a autobus je popunio gotovo dvostruko veći broj zagrebačkih visokogorskih spašavatelja. Tu susrećem nekoliko prijatelja iz davnina. Neke nisam vidio skoro petnaestak godina. Ćudno se osjećam. Još dvanaestak sati mrcvarenja i autobus se zaustavio ispred hotela negdje u južnom Chamonix-u. Gnjavaža oko smještaja u apartmane trajat će gotovo čitav dan. U sobe možemo ući oko pet sati popodne. A sada je tek deset sati u jutro. Neki spominju Mareka. Ipak, nakon početnog "gunđanja i ronjanja" većina se mirno razišla i isčezla u gomli turista, izletnika, alpinista i skijaša iz gotovo čitavog svijeta.

Na ledenjaku Argentier

Meni osobno ne ide se u grad. Ja bih radije na neko od okolnih skijališta. Problem je u tome što ski-pass vrijedi tek od sutra. Pokušavam nagovoriti nekog da vrijeme "utučemo" skijajući. Joke nije siguran želi li ići, Stipe je siguran da ne želi, Šepavi se smije... U TV sali, gdje smo  privremeno odložili "bagaje", na brzinu sam navukao skijašku opremu, pokupio skije i sam krenuo na najbliže skijalište. Polovica dana tek je prošla pa je žičara koja vodi na Flegere bila relativno pusta. Ljudi i strojevi bili su opušteni i tek su hvatali zamah za popodnevni posao prebacivanja "gomile" sa skijališta u dolinu. Dvadesetak minuta kasnije stajao sam na vrhu skijališta. Nije loše! - promislio sam. Prostrane i široke bijele padine blago su se spuštale prema istoku. Sjeverno od skijališta pružao se dugi greben vrlo strmih, južnih padina, dobrim dijelom  prošaranih špurama skijaških znalaca. A na suprotnoj strani doline, prema jugu, uzdizao se moćni masiv Mt. Blanc-a. Takav prizor rijetko koga može ostaviti ravnodušnim, a ponajmanje nekog tko se bavi alpinizmom. Pogled na visoke stijene, oštre vrhunce i prostrane izbrazdane ledenjake budi u meni sjećanja na davno protekle godine, na malobrojne ostvarene penjačke ciljeve i one mnoge, neostvarene. Jaka želja da u idućih sedam dana ispenjem nešto zaokupila je moju misao.  

Les Grandes Jorasses

Ponekad u razgovoru s prijateljima i poznanicima uobičavam reći kako me skijanje na uređenim skijalištima ne privlači previše, dapače, ponekad mi je jako odbojno, skoro "patimenat". Iako takvim istupom izazivam nevjericu, tu odbojnost i nije teško objasniti. Sve veće gužve na stazama, neprestanao tiskanje po žičarama, opasnost od sudara, šušur, galama, buka, razlozi su zbog kojih me takvo skijanje sve manje privlači. Zato nije neobično da sam u posljednjih petnaest godina samo tri puta bio na organiziranom skijanju. Ali turno skijanje - to je već nešto sasvim drugo! Bilo kako bilo ni ovaj put nije bilo bitno drugačije. Dva dana gužvanja po stazama i žičarama, neprestana strepnja hoće li me netko iznenada "pokupit s leđa", buka, tiskanje po autobusima...i meni je bilo dosta. Navečer u apartmanu dok smo, po treći put za redom, spremali manistru sa mljevenim mesom obratio sam se Stipi, Joki i Šepavom:
- Iden sutra penjat! Meni je ovi šušur dopizdja!!!                 
- Iden i ja! - bio je prilično odlučan  Joke, Stipin sin.                            
- Aj dobro. - složio sam se.                                                               
- Pazi mi na maloga! - više kroz šalu progovorio je Stipe.                       
- Ha, ha, ha... - Šepavi se smije dok otvara po tko zna koju bocu pive. 
   

                                            Penjanje

 

Pogled niz kuluar

       Sutra ujutro bili smo prvi i jedini na autobusnoj stanici za Argentier. Kako je nebično voziti se u gotovo praznom autobusu. Tek nekolicina putnika, očito lokalnih stanovnika, koje u svakodnevnoj gradskoj vrevi teško da bi uopće primjetili. Na donjoj stanici žičare koja vodi do 3200 metara visokog Grand Montets sasvim je druga slika. Iako smo u početku bili sami do polaska prve kabine pred ulazom se vrlo brzo tiskala gomila od kojih stotinjak skijaša. Za nešto manje od pola sata, koliko je potrebno da se iz doline dođe na vrh, sva ta gužva i vreva bila je iza nas. Na vršnom platou, odmah nakon silaska sa žičare, pritegli smo pancerice i stavili skije. Ispraćeni pomalo neugodnim jugozapadnim vjetrom zaputili smo se u sasvim drugačiji svijet. Gomila iza nas obrušila se ravno niz padinu  na međustanicu žičare. I dok smo se u kosom smuku vozili prema jugoistoku, u samo srce doline Argentiere, iznad nas promicale su neke od najljepših i alpinistički najzahtjevnijih stijena u masivu Mt. Blanc-a. Sjeverna stijena 

Pod vršnim grebenom

Agille Vert-a sa svojim znamenitim kuluarom Couturiere, moćni i impresivni, 1000 metara visoki ledeni zid sjeverne stijene Droite, elegantna i gracilna sjeverna stijena Les Courtes-a. Ova posljednja biti će naš cilj, doduše po relativno laganom sjeveroistočnom kuluaru. Nekoliko zavoja i kratko traženje prolaza kroz omanje ledolome natrenutak su narušili vrlo jednostavnu liniju kosog smuka koja vodi na samu zaravan ledenjaka. Tu je na skije valjalo staviti krzna jer odavde put polako vodi uzbrdo. Uronjeni u sniježnu bijelinu i zaogrnuti kristalnim plavetnilom mirnog zimskog dana polako samo napredovali prema ulazu u smjer. Možda je prošlo nešto više od pola sata  kada nas je strmina prisilila da skinemo skije i pričvrstimo ih na ruksak. Kratka pauza, malo tekućine i pokoja kalorija u idućim satima dobro će nam doći. Montirali smo dereze, skinuli cepine sa ruksaka i prihvatili se sad već prilično strme padine. S vremena na vrijeme zastajkujem i čekam Joku koji pomalo zaostaje. Osvrćem se oko sebe i promatram plavo bijeli zimski dan. Mir i zadovljstvo u meni i oko mene. Uživam u svakom trenutku, u svakom pokretu, u svakoj slici. Pod rubnom je pukotinom sa ruksaka valjalo skinuti i ice-bajlu. Sam prelazak 

Triolet, u daljini Mt. Combin

preko i nije toliko težak, ali je "pepav" zbog dosta prhkog snijega. Ponovo kratki predah. Pristiže Joke. Pomažem mu prijeći rubnu pukotinu. Odavde linija uspona vodi prema gore nekih šezdesetak metara, zatim lagano lijevo preko neizrazitog kamenog grebena do širokog i dugog kuluara koji vodi skoro do samog vršnog grebena. Penjemo se paralelno, nenavezani, ja prvi on odmah iza mene. Kako je dan odmicao tako je pogled preko suprotnog grebena sezao sve dalje na sjeveroistok. Podloga je relativno dobra, područja tvrdog i rahlog snijega neprestano su se izmjenjivala. Samo je mjestimično bilo neugodnog vodenog leda prekrivenog tankim slojem snijega. Joke je sve više zaostajao pa su moje pauze sve duže. Na jednoj od njih ostavljam mu pola čokolade i nastavljam dalje. S vremena na vrijeme ga požurujem jer se bojim da bi nam do Chamonix-a  moglo ponestati danjeg svijetla. Osim toga postaje sve hladnije pa je čekanje vrlo neugodno. Žurim prema grebenu, a Joke iza mene postaje sve manji i manji. Pod vršnim grebenom još jedno iznaneđenje. Kada sam prvi put penjao ovaj smijer, a to je bilo ljeto 1986 

Joke, Mt. Dolen u pozadini

godine, ne sjećam se da sam igdje do vrha ugazio na kamen. No sada se ispred mene protezalo nekoliko strmih kombiniranih dužina. Snijega je sve manje, ledenjaci se povlače, a klima je sve toplija. Jednom rječju zajebali smo stvar. Na grebenu me dočekao jak jugozapadni vjetar. Spustio sam se par metara niže, u zavjetrinu. Ovdje je valjalo pričekati Joku. Možda smo ipak trebali ponijeti uže. Dok Joke polako napreduje prema grebenu ja se zabavljam razgledavanjem susjednih vrhova i stijena. Suhe smokve i marelice vraćaju mi energiju i podsjećaju me na mediteran. Vjetar sve jače puše i postaje mi hladno. Nebo više nije onako kristalno modre boje kao jutros. Nad vrhom Mt. Blanc-a skupili su se koprenasti sivo bijeli oblaci. Njihova izduženost nedvojbeno je svjedočila o jačini vjetra. Sve češće pogledavam niz kuluar, prema Joki. Dozivam ga, požurujem, gnjavim sebe i njega. Mašem rukama, cupkam u mjestu, pokušavam se ugrijati. Nebo je prošarano nejasno bijelim i plavim prugama. Vrijeme nam polako izmiče i bojim se da večeras nećemo spavati u Chamonix- u. Pristiže Joke. Vidno umoran i napola smrznute vilice pokušava mi nešto nešto reći.

Na vrhu

Iako ga ništa ne razumijem potvrdno klimam glavom i istovremeno mu u usta natiskujem preostale mi marelice. Prestaje govoriti i zadovoljno žvače suho voće. Još stotinjak metara kao žilet oštrog grebena i bit ćemo na vrhu. Vjetar je toliko jak da povremeno samo klečimo i držimo se cepina i bajle.  Mislim da su prošla tri sata popodne kada smo napokon obojica stajali na vrhu, sretni i zadovoljni. I kako to obično biva zadržali smo se jako kratko. Sve jači vjetar, težak i dug silaz te blizina noći nisu nam dopuštali neki duži odmor. Najkritičniji dio silaza bio je od vrha do zapadnog sedla od kojeg se dalje prema sjeverozapadu uzdiže moćni Droites. Velika strmina, led i vjetar. A hladno je kako samo hladno može biti zimi u alpama na 3800 metara nadmorske visine. Silazim prvi, Joke je odmah iznad mene. Sporo nam ide. Ponovo sam požalio što nemamo uže. Sve češće zastajkujemo čekajući da prođu udari jakog jugozapadno vjetra. Ako se skoro ne maknemo sa grebena moglo bi nas otpuhati niz 900 metara visoku sjevernu stijenu. Napokon sedlo. Stotinjak metara ispod njega vjetar je znatno slabiji. Iz iskustva znam da je ovaj dio silaza jako ispostavljen lavinama. Ponovo požurujem Joku. Strmina i dalje ne popušta. Na relativno sigurnom mjestu napravili smo malu stanku. Nekoliko komadića čokolade dovoljno je da nam podigne razinu šećera u krvi. Nakon kratke prepirke uspjevam privoliti Joku da se mobitelom javi Stipi u Chamonix. Dobro smo, ispenjali smo smijer i upravo silazimo. Nastavljamo niz

Planinarski dom "Couvercule "

ledenu padinu. Skijanje za sada ne dolazi u obzir. Prema suncu okrenut i po danu dobro razmočen snijeg sad je dobio čvrstu ledenu koru po kojoj je gotovo nemoguće skijati. Osim toga i dalje je jako strmo, a pod nama je i nekoliko velikih kamenih skokova. Tek dosta niže na nešto povoljnijem i manje opasnom terenu stavljamo skije. Nije to neko skijanje ali je u svakom slučaju puno brži način da se stigne u dolinu. Na gotovo ravnom terenu nekoliko puta za redom padam "iz čistog mira". Mrak nas je zatekao na ledenjaku Talefre. Zalažem se da noć prespavamo u zimskoj sobi planinarskog doma "Couvercle". Joke bi radije da nastavimo prema Chamonix-u. Morao sam angažirati sav svoj alpinistički autoritet i upotrebiti nekoliko jakih argumenata da ga odgovorim od te nakane. Zaista mi

"Couvercle", zimska soba

se noću ne tumara preko tri ledenjaka samo da bi noć prespavao u hotelu. Zadnjih stotinjak metara  pod skloništem upadamo do pojasa u snijeg. Kakvo je olakšanje ugaziti na čvrsto tlo tik pred vratima zimske sobe. Dug i naporan dan bio je iza nas. Umoran sam. Neko vrijeme samo sjedimo na klupi i oziremo se oko sebe. Sklonište  je vrlo dobro opremljeno i ima sve da se ugodno prespava noć. Napokon i Joke priznaje da je ovo bila vrlo dobra ideja. Iz dubine svog ruksaka izvlači sendvić sa sirom i salamom. Odajem mu priznanje. Progutali smo svaki svoju polovicu. Dvadesetak minuta kasnije, umotana u pokrivače i opružena na skupnom ležaju, tijela su se odmarala. Još neko vrijeme u mislima proživljavam današnji dan. Mir i zadovoljstvo osjećaju se u zraku. A napolju, nejasna mjesečeva svjetlost obasjavala je alpski krajolik. Preko zimskog noćnog neba vjetar je nemilice naganjao izdužene koprenaste oblake. Daleko na jugu uzdizala se tamna silueta moćne sjeverne stijene Grandes Jorasses-a. Sjećanja na mladost jednako su snažna koliko i želja da se neka stanja duha i tijela  ponovo prožive. 

Joško Božić  -  Joke

Smjer: Sjeveroistočni kuluar Les Courtes-a (3856 m), masiv Mt. Blanc
Teškoća: AD
Dužina: 750 metara
Penjali: Joško Božić i Edo Retelj, ožujak 2003. godine
Fotografije: Edo Retelj

Čvrsnica, "Bezimeni vrh", uspon kroz "Skrivenu dolinu"

Na ulazu u Skrivenu dolinu

Pristup iz Splita:
         Cestom preko Dugopolja, Biskog, Ciste, Imotskog i Posušja do Dugog polja, visoravni između Čvrsnice i Vran planine ( 130 km i otprilike 2 sata i 30 minuta vožnje ). Dva kilometra nakon jezera skrenuti desno kod table s natpisom  "Boričevac". Ako snježni uvjeti dopuštaju automobilom je moguće prijeći još tri kilometra do zaseoka Boričevac ( 1230 metara n/v). Ukoliko je put neprohodan od glavne ceste do Boričevca potrebno je od 30 minuta do jednog sata, ovisno u snježnim uvjetima.

Boričevac

Opis penjačke ture:
          Iz Boričevca krenuti markiranim putem prema Pločnom do izrazite vrtače  ("Marenda") na zapadnom rubu prostranog čvrsničkog platoa (1650 metara n/v,  jedan do dva sata hoda od Boričevca, ovisno o snježnim uvjetima ). Na "Marendi" skrenuti desno, prema jugu, uz izrazito strmu jarugu do ulaza u dolinu Mandaruše. Njome uzbrdo do pod sam "Kuk od Marende". Ovdje napustiti dolinu Mandaruše i skrenuti desno preko izrazito dugog i širokog hrbta ( 50° max.). S vrha hrbta spustiti se u Skrivenu dolinu i njome uzbrdo gotovo do samog sedla (45° max.). Neposredno prije sedla skrenuti desno i kroz stijenu najlogičnijim smjerom na vrh grebena (60°,VI-III, jedna dužina, KRUŠLJIVO!). Od "Marende" do vrha grebena potrebno je od 2 do 3 sata. S grebena lijevim ( istočnim ) obodom duboke prostrane vrtače na njenu suprotu stranu i odatle ravno gore ( 55° max.). Nakon stotinjak metara teren prelazi u ne pretjerano strmi greben koji vodi do vrha ( 2200 metara n/v, od grebena 1 sat max.).

Izlazak iz Doline Mandaruša

Ispod greben

60° VI - III

Detalj

Iznad vrtače

Prema vršnom grebenu

Buco na vrhu

Bezimeni vrh

Kuk od marende

Povratak

Silaz u Skrivenu dolinu

 
Penjali: Domagoj Laušić i Edo Retelj
Datum: 31. 03. 2012. godine
Fotografije: Domagoj Laušić i Edo Retelj
Više fotografija na :  https://plus.google.com/photos/104372659043284204498/albums/5727054952041687457

Zaboravljeni smjerovi - "Melkov" na Kozjaku

"Melkov"

      Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća ja, moj brat, kao i većina djece iz mog starog kvarta pohađala je osnovnu školu "Ranko Orlić", u to vrijeme najstariju u Splitu. Sudbina je htjela da je mom bratu matematiku i biologiju predavao profesor Melko Rajević. Starije, da ne kažem stare, generacije "mosoraša" dobro će se sjećati ovog simpatičnog starčića, niska rasta i sijede kose, figure vječito povijene poput upitnika. Na njegovu suhu i izboranu licu najviše su se isticale  debele naočale, a u desnoj ruci cigareta se gotovo nikada  nije gasila. Melko je dugi niz godina okupljao djecu u planinarskoj sekciji i s njima najčešće odlazio na Mosor. Generacije učenika, među kojima je bio i moj brat, prošle su kroz njegovu planinarsku školu. Dobar dio njih nastavio se baviti planinarstvom čitav život. Nekolicina, kao što su Nenad Ćulić i Ivo Kaliterna, ostavila je dubok i neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog alpinizma. Iako večini današnjih alpinista i penjača ova imena malo kazuju, rijetki među njima nisu čuli za "Funkciju", smjer u sjevernoj stijeni Anića kuka. Upravo ovaj prvenstveni uspon njihova je velika penjačka ostavština. Ispenjan daleke 1969. godine s opremom kakvu danas nalazimo jedino u muzejima, ovaj izuzetni penjački dvojac ne zaslužuje ništa drugo doli čisto divljenje. Kakvi asevi! - zaustile bi današnje generacije penjača. I tu ne prestaje njihova veličina. Iako  su brzo prerasli lokalne stijene i planine, nisu zaboravili sijeda starčića s početka ove priče. Ljubav prema prirodi koju im je on usadio vremenom je prerasla u neizmjernu strast spram uspinjanju kroz sve teže stijene  i na sve zahtjevnije vrhunce.  Njemu u čast  ispenjali su smjer i nazvali ga "Melkov". 
       Otkako se bavim penjanjem i alpinizmom često sam ga penjao. Po buri i jugu, za ljetnih vrućina, s partnerom ili sam, "Melkov" je smjer uvijek nudio neki novi doživljaj. Samo je sjećanje na starog profesora matematike i biologije uvijek isto. Radost i sjeta preplavljuju mi duh dok razmišljam o sebi kao o jednom malom dijelu Melkove planinarske ostavštine. Posljednji put penjao sam ga zajedno s Katom, za vrijeme zadnje alpinističke škole. Ja uronjen u sjećanja, a ona nesvjesna davno ispričane priče koja svojom dubinom nadilazi i sam čin penjanja.


Ime smjera: "Melkov"
Teškoća: V -VI
Dužina: 140 metara
Prvi penjači: Nenad Čulić i Ivo Kaliterna
Godina: 1966.

Smjer ponavljali:  Katja Milišić i Edo Retelj
travanj, 2005. godine
Fotografije: Edo Retelj

"Kuk od Marende"

Na vrhu. U pozadini Mandaruša

       Proteklih tjedana planina je bila svjedokom brojnih nastojanja da se dosegnu njeni ledeni, vjetru ispostavljeni vrhunci . Za ovo doba godine rijetko viđeno mnoštvo zapljusnulo je zapadne obronke Čvrsnice. I dok su jedni uspjeli u svom penjačkom naumu, drugi odlaze neobavljena posla čvrsti u namjeri da se vrate i pokušaju ponovo. Posljednjeg vikenda u nizu umorni osvajači sasvim su posustali i planinu prepustili spokoju.
    
 A mi? Mi se po tko zna koji put nanovo vraćamo planini, čuđenju i zbunjenosti usprkos. Ovaj put Čvrsnica je ponudila ono najviše što može, uspon kroz djevičansku stijenu prema vrhu na kojem, vjerojatno, nikada nitko stajao nije. Spoznaja je to koja opija i pomalo zbunjuje. Smjeru smo nadjenuli ime  "Djevičanski", a vrh prozvali "Kuk od Marende". Kakve li privilegije! Stajati na vrhu i upijati ledene vizure, do tada neviđene. Još jednom čitavu smo planinu imali samo za sebe. Koje li sebičnosti!

Pristup

Panorama

Pod vrhom. U pozadini Vran.

Predah prije silaska

Greben

Smjer

Silaz kroz skrivenu dolinu

"Djevičanski smjer", Kuk od Marende, Čvrsnica
Dužina:     250 metara
Teškoća:   PD
Prvi penjali:  Edo Retelj i Andro Rivier 17. 03. 2012
Fotografije: Andro Rivier, Domagoj Laušić i Edo Retelj