Zaboravljeni smjerovi - "Melkov" na Kozjaku

"Melkov"

      Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća ja, moj brat, kao i većina djece iz mog starog kvarta pohađala je osnovnu školu "Ranko Orlić", u to vrijeme najstariju u Splitu. Sudbina je htjela da je mom bratu matematiku i biologiju predavao profesor Melko Rajević. Starije, da ne kažem stare, generacije "mosoraša" dobro će se sjećati ovog simpatičnog starčića, niska rasta i sijede kose, figure vječito povijene poput upitnika. Na njegovu suhu i izboranu licu najviše su se isticale  debele naočale, a u desnoj ruci cigareta se gotovo nikada  nije gasila. Melko je dugi niz godina okupljao djecu u planinarskoj sekciji i s njima najčešće odlazio na Mosor. Generacije učenika, među kojima je bio i moj brat, prošle su kroz njegovu planinarsku školu. Dobar dio njih nastavio se baviti planinarstvom čitav život. Nekolicina, kao što su Nenad Ćulić i Ivo Kaliterna, ostavila je dubok i neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog alpinizma. Iako večini današnjih alpinista i penjača ova imena malo kazuju, rijetki među njima nisu čuli za "Funkciju", smjer u sjevernoj stijeni Anića kuka. Upravo ovaj prvenstveni uspon njihova je velika penjačka ostavština. Ispenjan daleke 1969. godine s opremom kakvu danas nalazimo jedino u muzejima, ovaj izuzetni penjački dvojac ne zaslužuje ništa drugo doli čisto divljenje. Kakvi asevi! - zaustile bi današnje generacije penjača. I tu ne prestaje njihova veličina. Iako  su brzo prerasli lokalne stijene i planine, nisu zaboravili sijeda starčića s početka ove priče. Ljubav prema prirodi koju im je on usadio vremenom je prerasla u neizmjernu strast spram uspinjanju kroz sve teže stijene  i na sve zahtjevnije vrhunce.  Njemu u čast  ispenjali su smjer i nazvali ga "Melkov". 
       Otkako se bavim penjanjem i alpinizmom često sam ga penjao. Po buri i jugu, za ljetnih vrućina, s partnerom ili sam, "Melkov" je smjer uvijek nudio neki novi doživljaj. Samo je sjećanje na starog profesora matematike i biologije uvijek isto. Radost i sjeta preplavljuju mi duh dok razmišljam o sebi kao o jednom malom dijelu Melkove planinarske ostavštine. Posljednji put penjao sam ga zajedno s Katom, za vrijeme zadnje alpinističke škole. Ja uronjen u sjećanja, a ona nesvjesna davno ispričane priče koja svojom dubinom nadilazi i sam čin penjanja.


Ime smjera: "Melkov"
Teškoća: V -VI
Dužina: 140 metara
Prvi penjači: Nenad Čulić i Ivo Kaliterna
Godina: 1966.

Smjer ponavljali:  Katja Milišić i Edo Retelj
travanj, 2005. godine
Fotografije: Edo Retelj

"Kuk od Marende"

Na vrhu. U pozadini Mandaruša

       Proteklih tjedana planina je bila svjedokom brojnih nastojanja da se dosegnu njeni ledeni, vjetru ispostavljeni vrhunci . Za ovo doba godine rijetko viđeno mnoštvo zapljusnulo je zapadne obronke Čvrsnice. I dok su jedni uspjeli u svom penjačkom naumu, drugi odlaze neobavljena posla čvrsti u namjeri da se vrate i pokušaju ponovo. Posljednjeg vikenda u nizu umorni osvajači sasvim su posustali i planinu prepustili spokoju.
    
 A mi? Mi se po tko zna koji put nanovo vraćamo planini, čuđenju i zbunjenosti usprkos. Ovaj put Čvrsnica je ponudila ono najviše što može, uspon kroz djevičansku stijenu prema vrhu na kojem, vjerojatno, nikada nitko stajao nije. Spoznaja je to koja opija i pomalo zbunjuje. Smjeru smo nadjenuli ime  "Djevičanski", a vrh prozvali "Kuk od Marende". Kakve li privilegije! Stajati na vrhu i upijati ledene vizure, do tada neviđene. Još jednom čitavu smo planinu imali samo za sebe. Koje li sebičnosti!

Pristup

Panorama

Pod vrhom. U pozadini Vran.

Predah prije silaska

Greben

Smjer

Silaz kroz skrivenu dolinu

"Djevičanski smjer", Kuk od Marende, Čvrsnica
Dužina:     250 metara
Teškoća:   PD
Prvi penjali:  Edo Retelj i Andro Rivier 17. 03. 2012
Fotografije: Andro Rivier, Domagoj Laušić i Edo Retelj

Zaboravljeni smjerovi - "Direktni" na Kozjaku

"Direktni"

            Koliko je sjećanja u samo jednom pogledu. Koliko je penjačkih priča, sretnih i onih drugačijh, utkano u sivilo stijena koje okružuju grad i priječe pogledu da odluta nekud dalje. Da, bijahu to prizorišta gdje su generacije splitskih zanesenjaka utirale puteve preko djevičanskih kamenih vertikala nesvjesni budućnosti koja će njihov penjački napor izručiti zaboravu. Danas, kada su njihova pionirska dijela prezrena, odbačena i zaboravljena od kolektivne penjačke svijesti, pitam se zašto!? U čemu je njihov preteški penjački grijeh? Što je to tako pogrešno u ondašnjem nastojanju da se prevlada teškoća i obuzda strah koji navire iz najskrovitijh kutaka ljudskog bića. I ne nalazim odgovora. Nažalost, negiranjem njihova alpinističkog djela nesvjesno zatiremo i dio vlastite penjačke osobnosti, jer samo naivci vjeruju da povijest počinje upravo s njima. Naprotiv, sve ima svoje korjene i ništa ne visi u zraku.
            Na tragu ovakovih misli i sa željom da nakratko zavirimo u lokalnu penjačku povijest, Irena i ja, jedne ugodne travanjske subote, zaputismo se prema Kozjaku u stijene ponad Rupotina.

Ime smjera: "Direktni"
Teškoća:   IV - VI
Dužina:   150 m
Prvi penjači:  Nenad Čulić i Neven Bubalo
Godina:  1971.

U "podanku stine"

Prva dužina

Na isteku druge dužine

Treća dužina

Svjedoci protekla vremena

Pod prevjesom u četvrtoj dužini

Na izlazu iz smjera

Na rubu stijene

 





























Smjer ponavljali: Edo Retelj i Irena Palošek - Vrsalović
travanj, 2011. godine
Fotografije: Edo Retelj

Troglav

    Nekada smo često odlazili na Troglav. Svi mi, penjači i alpinisti iz Splita. Bijaše nam to najbliža planina koja je zimi pružala pravi alpski ugođaj. Pamte tako njegove padine i stijene brojne alpinističke logore, zimske tečajeve GSS - a, proslave novih godina, penjačke naveze u potrazi za ledenim pustolovinama i samotne avanturiste koji su u to vrijeme teško uspjevali objasniti dublji smisao svog samovanja u stijenama i planinama. Nekako krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina splitski alpinizam potpuno je zamro, a planina je utonula u sivilo i sveopći kaos rata. Desetak godina poslje, kada je oružje utihnulo, zajedno s mirom i ja sam se vratio planini. Isprva sam odlazo sam (video), ali su mi se s vremenom pridružili neki novi, mladi ljudi. Nada za splitski alpinizam ipak postoji.
    Ovaj posljednji uspon na Mali Troglav ni po čemu se nije razlikovao od mnogo takvih prije. Bijaše sasvim ugodan sunčan dan bez vjetra i ne pretjerano hladan. Dolina i šumski pojas planine obilovali su snijegom. Vršni grebeni i sjeverna stijena Velikog Troglava bili su gotovo ogoljeni što je ukazivalo na svu žestinu vjetra i nedavne polarne hladnoće. Uz ugodno Bucino društvo i neopisivo zadovoljstvo skijanja s vrha još jedan zimski dan nestajao je za obroncima Dinare.

Troglav, 18. 02. 2012.
Fotografije: Buco i Edo